Vjerujemo da će reputacija nulte tolerancije na korupciju biti od posebnog značaja za sve segmente našeg društva. Podizanje antikorupcijskih standarda u sektoru obrambene industrije, koji je po svojoj prirodi globalan, a povijesno uglavnom nedostupan javnosti treba dodatno raditi kako bi se u obrambenoj industriji promijenile mnoge loše prakse, te uvele dobre u borbi protiv korupcije i povećanju transparentnosti u cijelom sektoru.
Rezultati istraživanja o percepciji korupcije i razini povjerenja građana u hrvatske institucije, koje su proveli sociolog Duško Sekulić i Josip Kregar u razdoblju od 2004. do 2010. godine, pokazuje da građani najviše vjeruju vojsci i policiji. No, korupcijske afere poput „afera kamioni“ u koju je bio uključen bivši ministar obrane Berislav Rončević i njegov pomoćnik Ivica Bačić, koje se tereti da su oštetili državni proračun za 10,2 milijuna kuna kupnjom skupljih i lošijih kamiona za Hrvatsku vojsku, pokazuje da ni vojska nije imuna na korupciju, pa i onu većih razmjena.
Vojni analitičar, Igor Tabak ističe da je teško odrediti gdje su veće šanse da se dogodi korupcija, kod standardnih nabava poput vojnih čizama ili kod onih puno skupljih kao kad je riječ o primjerice već spomenutim kamionima. Problem, kad je u pitanju vojska i ministarstvo obrane je i taj da je do informacija puno teže doći jer se te institucije često služe izgovorima poput onog o tajnosti podataka. Stručnjaci se slažu da je tek oko 10 posto informacija zaista opravdano klasificirano kao tajno, a ostatak je ili produkt nesposobnosti ili namjernog prikrivanja podataka i informacija koje bi trebale biti dostupne javnosti.
Ipak, problem kod nabave nije samo u velikim nabavama koje se događaju jednom u pet ili više godina, kaže Tabak jer vojska i obrambeni sektoru imaju puno stvari koje koriste svaki dan, a nekako ne upadaju u oči javnosti kao što su nabava hrane, plahti, toaletnog papira i slično. Na takvim se poslovima vrlo lako „zagubi“ velik novac. Osim toga, gdje postoji struktura napredovanja, tu postoje usluge da bi se do tog napredovanja došlo.
No, problem nije samo u nabavi, nego i kod onog koji kontrolira isporuku nabavljenih materijala. 2003. godine bilo je problema u jednoj vojarni s isporukom jabuka, jer je netko, namjerno ili ne, preuzeo trule jabuke, dok je dobavljač naravno uzeo novce kao da je isporučio robu koja je valjana. Postojali su slični problemi i pri nabavci riže, koja je propala u skladištu jer je, opet namjerno ili ne, netko zabravio da i riža ima rok trajanja. Isporučivane su i plahte koje su bile lošije kvalitete i slično. No, vratimo se tome što bi trebalo biti tajno, a što ne?
Podaci koji su opravdano tajni su oni koji se tiču, ne toga koliko mi imamo kamiona ili aviona koje vrste ili slično, nego koliko je njih spremno za upotrebu u roku od pet minuta. Takve operativne stvari su uvijek tajne i one vrlo često variraju i na sezonskoj bazi. Takve stvari su tajne u svim obrambenim sustavima svih zemalja i upravo su te informacije one koje traže „famozne tajne službe“ – navodi Tabak.
Dakle, koliko je tko nabavio misnog vina, čizama ili čak i kamiona i po kojoj cijeni, nema opravdanje za tajnost. Jedan od problema koji se javlja pri nabavi vojne opreme su i takozvani offset ugovori. Što su to offset ili uzvratni poslovi?
Jednostavno rečeno, Ministarstvo se obveže da će, recimo, kupiti avione, a onda je dobavljač aviona dužan i osigurati neke druge poslove, recimo, u civilnom sektoru, gdje bi izgradio tvornicu ili neki drugi objekt ili donio znanje, popularni „know-how“ za neki drugi posao. To su poslovi koji je Hrvatska odlučila uvesti u svoje poslovanje početkom dvije tisućitih, prvenstveno u poslove koji se tiču obrane i sigurnosti, točnije nabave vojne tehnike. 2004. godine donesen je naputak o uzvratnim poslovima. Svatko tko Hrvatskoj proda vojnu tehniku iznad određenog iznosa dužan je osigurati i provedbu nekih drugih poslovnih usluga. Taj posao može biti vezan direktno uz obrambeni sektor, ali i ne mora. U potonjem slučaju je to indirektni offset. U Hrvatskoj je to u praksi, sprovedeno samo jednom, kod nabave kamiona iz 2007. godine. Ti poslovi nisu uključivali samo poslove vezane uz obrambeni sektor nego i one u civilnom. Njihova provedba trebala bi trajati još i sada, no zasad se na tome radi malo ili ništa. Praćenje provedbe tih poslova trebalo bi nadgledati Ministarstvo gospodarstva, koje bi trebalo imati povjerenstvo za offset. No, ono nije baš bilo aktivno zadnjih godina, najblaže rečeno. Primjerice, nisu uskladili svoje poslovanje s pravnom stečevinom Europske Unije. Nema nadzora, pa tako ne znamo ni što je s tim poslovima – kaže Tabak.
Kad je u pitanju posao s Patriom trebalo je osigurati prijenos znanja Đuri Đakoviću, što je izvršeno, no podaci o tome što je s najavama poslova, poput dogovora s pet hrvatskih metalurških poduzeća za proizvodnju metalnih konstrukcija u vrijednosti od milijun do deset milijuna eura ili dogovor s brodogradilištem u Puntu, poduzećima drvne industrije i slično, zasad izmiču javnosti. Koliko su takvi poslovi opasni kad je u pitanju potencijal za korupciju?
Ne mislim da su ti poslovi opasni sami po sebi, no ono što kod njih jest opasno je to da kad se jednom sklope u pravilu budu loše nadzirani, a onda se tu otvara prostor da se svašta tim ugovorom obeća, a izvrši malo ili ništa. U našem okruženju jedan poznati primjer dolazi iz Mađarske. Oni su uzeli borbene avione na leasing, a za uzvrat je osim tog posla ugovoreno i otvaranje Elektroluxove tvornice u Mađarskoj. Naše iskustvo vezano uz već spomenutu Patriju je takvo da se teško nešto iz njega može zaključiti. Jednostavno, nemamo dovoljno podataka o njemu.
Jedna od priča koja je odjeknula u javnosti je i izvoz hrvatskog oružja koje je, kako se spominjalo, na kraju završilo kod nekih od sirijskih pobunjeničkih skupina, iako, barem službeno, niti jedna zemlja dosad nije otvoreno slala svoju vojnu opremu takvim skupinama. Koliko je moguće kontrolirati gdje završava oružje koje Hrvatska izvozi?
Stanje naoružanja i opseg istog je dobro kontroliran i ne postoji neki veći broj municije ili pušaka, a da ministarstvo obrane ne zna za njegovo postojanje. Kad je riječ o spomenutom izvozu oružja, on je vidljiv u UN-ovom registru takvih poslova, ali ono o čemu mi možemo spekulirati je tko je takav posao potpisao u ime Hrvatske. No, Hrvatska nema dužnost kontrolirati u čijim rukama na kraju to oružje završava nakon što je ono jednom prodano državi koja nije u vojnom sukobu, u ovom slučaju s Jordanom. Doduše, donedavno smo s njima imali vrlo malu vojnu razmjenu, a i istina je da postoje mnoge optužbe da upravo iz Jordana završava mnogo oružja i municije u Siriju, koje se onda tamo naravno koriste u borbi. Drugo je pitanje dakle, ono moralno, jesmo li mogli znati gdje će to oružje završiti i za što će se koristiti. No, takvu kontrolu bi trebao uvesti predstojeći ugovor o trgovini oružjem koji je nedavno usvojen u UN-u i koji će Hrvatska u dogledno vrijeme ratificirati. No, dotad nemamo tu obvezu i sasvim je sigurno da nismo vodili brigu gdje će naše oružje završiti. No, ako već nema pravih posljedica, one mogu doći na samom terenu, pa se tako povisio stupanj ugroze naših vojnika na Golanskoj visoravni, koji su na kraju bili i povučeni iz te mirovne misije. Neke zemlje su odmah povukle svoje vojnike čim su priznale pojedine pobunjeničke skupine kao legitimne, Hrvatska nije i na kraju je bilo i stvarnih opasnosti za naše vojnike. Ali, to je naravno pitanje efikasnosti naše vanjske politike.
Osim prodaje oružja Jordanu, Hrvatska je nedavno poklonila SAD-u kalašnjikove. Obzirom da je SAD vodeća svjetska vojna sila teško da joj fali pušaka iz Hrvatske pa da joj trebaju donacije. Što zapravo stoji iza te priče?
Takvi poslovi su na vojnoj razini zapravo na mikroskopskoj razini i dosta uobičajeni pa je možda pravo pitanje zašto je to pitanje uopće bilo na samoj sjednici Vlade i zašto je premijer Zoran Milanović posvetio tome toliko vremena. I Hrvatska dobiva donacije od drugih država, ali donirali smo mi oružje i drugima, poput Afganistana, Malija ili Libije. Druga je stvar jesmo li dovoljno bogati da poklanjamo oružje. SAD ulaže u svoje naoružanje i svoju vojsku, a ne u ruske jurišne puške koje smo mi donirali. Oni će te puške iskoristiti vjerojatno za vojne vježbe ili da se njihovi vojnici bolje obuče raditi s takvim oružjem, jer se u zadnje vrijeme vojska SAD-a često nalazi u sukobima gdje se oni protiv kojih se bore, služe upravo takvim oružjem.
Leah Wawro u britanskom Transparencyu zadužena je za poslove koji se tiču obrambenog sektora. Na pitanje koliko je opravdana tajnost podataka u obrambenom sektoru, odgovara:
Mislim da je transparentnost poslovanja i tog sektora jedna od ključnih kako bi zadržali integritet i mogli opravdati svoje poslovanje. Ono što mi radimo je da putujemo svijetom i pokušavamo uvjeriti ministre, ali i druge zaposlenike u raznim ministarstvima obrane da je transparentnost bitna. I možda na iznenađenje nekih i oni smatraju da je korupcija u njihovim redovima problem. Zbog korupcije troše svoja sredstva na način na koji ne bi trebali, a to im stvara probleme u konkretnim vojnim operacijama ili obrambenom sektoru, a i javnost im manje vjeruje. Mislim da se svega 10 posto podataka opravdano smatra nekom vrstom vojne tajne.
Na pitanje može li navesti konkretan primjer korupcije koji ima takve učinke, Leah Wawro kaže:
Recimo kada je riječ o posljednjem ratu u Iraku i razdoblju nakon njega, britanski biznismen James McCormick prodao je Iraku, ali i nekim drugim zemljama lažne detektore bombi. Posao je bio vrijedan više od 59 milijuna eura, a ti lažni detektori bili su zapravo modificirani uređaji za pronalazak golf loptica, te nisu mogli pronaći nikakve bombe. Posao mu je prošao tako što je podmitio ljude u iračkom ministarstvu obrane, a sud u Engleskoj ga je u konačnici osudio na 10 godina zatvora. Uz to problem je bio što je britanska vlada sporo reagirala na dojave zviždača. Cijena toga nisu samo milijuni eura, nego i stotine ljudskih života. Nažalost, ti lažni detektori upotrebljavaju se još i danas.
Kako bi se to spriječilo, Leah Warwo savjetuje ministarstva da pri nabavci vojne opreme u same ugovore ubace „Defence integrity pact“, što zapravo znači slijedeće:
Jedan od većih problema, kad je riječ o korupciji u obrambenom sektoru je naravno i nabava. Da bi to spriječili kreirali smo svojevrsni ugovor koji treba ući u proces javne nabave. Takav ugovor potpisala bi država koja nabavlja neku vojnu opremu, ali i sam dobavljač. Njime bi se obje strane obvezale da do korupcije neće doći, ali važnije od toga je da pristaju da cijeli proces nadgleda neovisni stručnjak. On bi dolazio ili iz nevladinih udruga ili bi bio neka druga osoba koja poznaje sam proces nabave, ali i poznaje materiju kojom se nabava bavi. Pratio bi svaki korak nabave i ako uoči neku nepravilnost ili nejasnoću, postupak bi mogao obustaviti dok se stvar ne riješi na bolji način.
Čini se tako da kao i na primjerima u drugim sektorima, bez uključenja zainteresirane javnosti, bilo kroz nevladine udruge ili na neki drugi način, teško da možemo očekivati pomake i u obrambenom sektoru. Jer, ako nas nije briga što se i kako radi s našim novcem koji svi uplaćujemo u proračun, ne treba očekivati da će puno više o njemu brinuti oni koji tim novcem upravljaju.
Autor: Veljko Tomić (www.cenzura.hr)
Pročitaj članak OVDJE
Članak je utemeljen na podacima iznesenim tijekom radionice „Monitoring, preventing and detecting corruption in security sector” koja je u sklopu projekta PINS: Public interest – not saleable (Javni interes – nije na prodaju) održana 28. i 29. svibnja 2013. u Zagrebu, u Centru za mirovne studije.
